Povodom petnaeste obljetnice smrti dr. Tihomila Rađe (Sinj, 2. ožujka 1928. – Sion, 19. ožujka 2002.) održana je sveta misa zadušnica u subotu, 18. ožujka 2017. godine u 18.30 sati u katoličkoj crkvi u Könizu (Bern). Misu je služio fra Gojko Zovko, misionar HKM Bern, koji je i vodio sahranu dr. Rađe, kao tadašnji misionar u Wallisu.
Prisjetio se svog prvog susreta s pokojnim Rađom u Bielu te kasnijih susreta u kantonu Wallis, gdje je Rađa živio sa svojom obitelji, po povrtaku iz Hrvatske (Rađa se odmah 1990., čim je bilo moguće, vratio u Hrvatsku i tu obavljao razne javne dužnosti, no pomalo razočaran vratio se opet u Švicarsku). Fra Gojko je, uz mjesnog švicarskog župnika i vodio sprovod 2002. godine.
Nakon mise, u dvorani crkve priređena je mala akademija. Hrvatsku himnu izvela je sopranistica Nikolina Pinko-Behrends prateći se glasovirom. Ona je kasnije otpjevala još nekoliko domoljubnih pjesama, a svojim glasom i sviranjem uljepšala je i liturgiju, potpomognuta s nekoliko članova misijskog zbora. Može se bez pretjerivanja reći da je svojim umijećem ovoj večeri dala posebnu notu punine i dostojanstva. Ganula je mnoge nazočne, a nagradili su je dugotrajnim pljeskom i buketom cvijeća.
Tihomir Nuić, jedan od najbližih suradnika pokojnog Rađe govorio je o nekim crticama iz njegovog burnog emigrantskog života te o njegovoj spremnosti da pomogne svakom Hrvatu, običnom čovjeku, ne samo ovdje u Švicarskoj, veći i diljem Europe, gdje je imao brojna poznanstva. Kad danas slušamo o represiji i žrtvi koju je proživljavala Rađina obitelj za vrijeme komunizma, čini nam se kao da je to nestvarno i tako daleko.
Zlatko Pintarić je govorio o Rađinom angažmanu u političkoj borbi Hrvata u emigraciji te spomenuo njegovu političku širinu i želju za jedinstvenim djelovanjem iseljenih Hrvata različitih političkih opcija. Edo Krušlin se prisjetio prvih sureta i sastanaka u Baselu te naveo kako je jedino Rađi uspjelo za jednim stolom okupiti sve udruge i ugledne Hrvate u Baselu.
Razgovori i sjećanja na pokojnog Rađu nastavljeni su i nakon službenog dijela, u pokrajnjoj dvorani. Domaćin Ante Ćorluka, predsjednik Misijskog vijeća HKM Bern i sakristan u Könizu, pripremio je, uz pomoć obitelji, bogatu zakusku za sve goste. Nažalost, valja reći da je tih gostiju moglo biti i malo više. Izgleda da termin subote navečer nekima i nije odgovarao, a mora se reći i gorka istina – Hrvati brzo zaboravljaju svoje borce i mučenike! Doduše, valja reći da se pok. Rađa već početkom devedesetih vratio u Hrvatsku, a u Švicarsku se vratio već narušenog zdravlja, tako da više nije bio toliko prisutan (i poznat) u javnom životu Hrvata ovdje u Švicarskoj.
Vezano uz ovu temu, u žustroj diskusiji spomenut je i pokojni dr. Jure Petričević. Tihomir Nuić je upozorio kako je prošlo dvadeset godina od smrti i kako će posmrtni ostaci biti prebačeni u zajedničku grobnicu. Njegovi napori i korespondencija s raznim institucijama, posebno Maticom u Zagrebu, da se ostaci prebace u domovinu, za sada nisu dali ploda, iako je pok. Petričević oporučno Matici ostavio 1.45 milijuna tadašnjih njemačkih maraka (brutto). Na nagovor fra Gojka Zovka i drugih nazočnih ad hoc je odlučeno da se pokrene akcija i da se te formalnosti obave dok ne bude prekasno. Skupljena je i lijepa svota novaca koja bi trebala pokriti početne troškove. Fra Gojko je naveo svoja iskustva s prebacivanjem posmrtnih ostataka svećenika i emigranta monsinjora Augustina Juretića iz Fribourga u rodno Jelenje kod Rijeke.
No, da sve ne bi bilo tako tmurno i žalosno pobrinuo se dr. Edo Krušlin koji je na kraju uz pratnju gitare i svih prisutnih otpjevao nekoliko pjesama. Neke najvažnije detalje s mise i akademije možete pogledati u priloženom snimku. Tu možete čuti i neke najvažnije crtice iz biografije dr. Tihomila Rađe.
Ivan Ivić
Biografija Tihomila Rađe sadrži sve elemente časne i rodoljubne izbjegličke sudbine sa silnom energijom, vedrinom i optimizmom. Bio je vanjski đak sinjske Franjevačke gimnazije. Mobiliziran je 1944. godine u hrvatsku vojsku, zbog čega ga komunističke vlasti potkraj iste godine, kao sedamnaestogodišnjaka, osuđuju na višegodišnju robiju. Izdržao je 7 godina 2 mjeseca i 13 dana. Po izlasku iz uznice studirao je pravo u Zagrebu. Zbog trajne pratnje i nepodnošljivog šikaniranja, bježi 1955. u Švicarsku. Na sveučilištu u Fribourgu studirao je političke znanosti i gospodarstvo. Postdiplomski studij pohađao je na londonskom School of Economics, a doktorirao u Fribourgu. Radio je u različitim švicarskim tvrtkama, a od 1965. do 1993. kao glavni gospodarski stručnjak švicarske Federacije proizvođača satova (Federation Horlogere Suisse).
